Radovi na selu koji su se nekada izvodili po nekoliko sedmica pa čak i mjeseci danas su se sveli na jedan
dan, pa čak na nekoliko sati. Zašto su onda sela prazna? Zašto su rijeke ljudi bile samo u jednom pravcu,
sa sela u grad, i da li se nešto može promjeniti? Pitanja su kojima se niko ozbiljno ne bavi. Matrica da je
život na selu težak i neizvjestan je ostala i danas, ali je i situacija u gradu bolja…
Otići na selo pa makar i na jedan dan ili vikend za mene je izazov koji se pretvarao zadovoljstvo i odmor
iako se radilo po čitav dan (da li su se cijepala se drva, sadio i okopavao krompir, luk ili neko drugo
povrće, kosila trava, krčila zapuštena prađedovina…), uvijek se imalo šta raditi.
Poslednji vikend proveden na selu podsjetio me je na nešto što sam čuo samo u pričama. Na mobu! To je
ono, kako su nam prenosili stariji, kada se okupi pola ili cijelo selo da pomognu jednom domaćinu da
obavi neki posao. Jedan od komšija je krenuo da uoči Petrovdana (Petrovdan je crveno slovo i to se na
Romaniji poštuje, a kako kažu tada ne valja ni iglom u oko) kosi livadu koja je u mojim očima izgledala
kao tri Marakane i u sebi sam pomislio da će mu trebati najmanje tri dana da je pokosi iako je imao
motornu kosačicu. Ja sam otišao svojim poslom, međutim, nakon pola sata čuo sam dodatnu buku i vidio
sam još trojicu sa kosačica kako razrezuju livadu uzimajući svako svoju parcelu za koševinu. Pomislih
„Samardžije u akciji“ i nasmijah se od neke pozitivne jeze i zadovoljstva što još ima onoga što sam do
tada čuo samo u pričama… Nenad, Ljubo Mladen i Miroslav Samardžija „pojeli“ su sa svojim
kosačicama onu livadu od maloprije, koja mi se učinila kao Marakana, taman za onoliko koliko traje
jedan ručak. Suština svega je da ljudi na selu ne prolaze jedni pored drugih, a da nisu svjesni i problema i
potreba onog drugog. Psihička smirenost koja proističe iz fizičkog rada i vidljivih rezultata tog rada, nije
se samo odnosila na njih četvoricu već i na mene koji sam to posmatrao i razmišljao o tome…
IZVOR.NEWS
